|
Autor Administrator
|
|
Srijeda, 14 Srpanj 2010 00:00 |
|
 Na orepak Mračaja, brdo Grabovinu, za davni vrimena u doba turske vladavine iz Slivna se doseli udovica Čale sa sinon jedincon. U po brda mladi Čale izgradi kamene dvore i zasnova obitelj u njima. Pitoma Grabovina dade sve potribno kako bi obitelj opstala i širila se. Dan danas se pripovida kako je Turčin na silu oženio najlipšu divojku ovoga kraja i kako je jedan od Čala ubio tog Turčina, vratio otetu divojku kako bi je doveo svojoj kući sebi za žene.
|
|
Karoglani na Čubrić brigu |
 |
 |
 |
|
Autor Administrator
|
|
Srijeda, 02 Lipanj 2010 20:06 |
|
 Što mislite o tome da van počnen pripovidat košto se pripovidaju bajke: „Živili davno u nikome kraju…“, jer kad prođen kroz priče ljudi o kojima van govorin, sve mi se čini jednostavno, životno, a bajkovito ko divojka stisnuti očiju. U svitu niki drugi ljudi žive nike druge živote, nabildane raznin potriban koje i ovdašnja čeljad iz daleka pozna ali ji ne tangaju iz niki svoji razloga, žive kako žive, na što Denis Karoglan veli: - Ovde se niko ničin ne bavi! Nema poduzetnika, firmaša, veliki ni mali. Ljudi rade nešto poljuprivrede, koliko in je potriba, za se, za rodbinu i prijatelje.
|
|
|
Autor Administrator
|
|
Srijeda, 14 Travanj 2010 00:00 |
|
 U Poljicima između zaselaka Biloš i Peko na osunčanoj strani kamenite Gradine, zaselak je Lovrići čija čela kuća gledaju na prolićen prošarano Osoje. Ne odjekuje više zvoncanje zvona sa vratova jaraca pridvodnika niz kršon okruženo malo polje, nema stada, nema pisme pastirica. Sve je to nestalo negdi u priče o nikin davnin vrimenima ili more bit u tajnu propuntu osojske špilje Zovnjače. Nikoga nema s onu stranu polja di je osinj zalega na samo dno planine, pa lagano, točno ko ura penje se uz grabove i jasenove šumarke sljubljene sa kršon.
|
|
Autor Administrator
|
|
Četvrtak, 17 Prosinac 2009 00:00 |
|
 Na ulazu u Poljica, u osoju Ribeštine naslonjene na brdo Gradinu, u kraju zvanom Dubrava, smistili su se Šušnjari. Ime Dubrava je od davni vrimena kad je od Poljica do Blažića u Hršćevanima vjeverica mogla sa duba na dub doskakutat ne silazeći na zemlju. Priča se kako su sva veća dublja posikli mletački okupatori i japiju odvukli u Veneciju rimskon ceston (drum) koja prolazi Šušnjarovin Gajon niže sela.
|
|
Autor Augustin Ago Kujundžić
|
|
Utorak, 08 Rujan 2009 00:00 |
|
 Na najvišem i najširemu brigu Imotskog polja, brigu kojega je (more bit) gurajući materijal dok je krčila Badnjavice nakućala rika Suvaja. Možda su brig izdigle podzemne vode koje za milo čudo nakon obilni kiša ne izviru ispod briga već po višin dilovima njega. Brig do briga na sri Imotskoga polja od Vinare prema Prološcu, jedan manji koga od davnina zovu Brižine na kom grožđe najbolje sladi i ovi veći o kome san van nakanijo pripovidat. Bez imena je, veći je od susidni Brižina i na svojoj grbači nosi sav teret života zaselaka koji sačinjavaju selo Lug.
|
|
Autor Augustin Ago Kujundžić
|
|
Nedjelja, 06 Rujan 2009 00:00 |
|
 Kad bi se prije dvaestak godina zaputijo iz pravca Imotskog priko Golog brda prema Zagvozdu, i na raskrižju između Škobaljuša i Mlikota pogleda livo na usku prašnjavu cestu, prvo bi mi na pamet pala pruga „slivanjka". Isto tako, kad bi sidijo ispri kuće u Grubinan kud je ta ista pruga prolazila puna lipi cura, zamislijo bi se kakav je to kraj koji rađa tako lipu čeljad. Godine su prolazile, cure i momci su resli i svi ošli svojin puton. Svako traži svoje misto i sriću na ovome svitu, a kad te kraj di si iznika ne more zadovoljit onin što ti nudi, mora se put pod noge, tako jednoga dana izvor prisuši.
|
|
|
|
|
|
|
Stranica 1 od 3 |
Lito vilovito, sunce žeže u time sa nebeskog modrog oka. Gospoina je za koji dan, pa je raseljena čeljad došla u zavičaj na odmor i pomolit se Gospi na Opačcu, usput pokazat rodbini i prijateljima kako su dobro i kako je dobro tamo di žive. Nema daljine koja se ne more privalit ni zaprike koja se ne more priskočit za doći u rodni kraj, barenko na kratko za blagdan. Litnji praznici su Bogon dani i triba ji iskoristit za odmorit dušu i tilo.
Svi naši ljudi s istočnog dila Imotske krajine kad bi odlazili u svit za poslon, prolazeći priko Berinovca sa visine bi pogledon pozdravili polje, sela oko polja i varoš koji su ostajali iza nji. Nakon prvi okuka Crvenog klanca zatvara se pogled nazad zaosinjenošću onin što i kako će biti tamo di se putuje. Tišinu razmišljanja prene tek pokoji u grudima odlomljen kamen sjete koji bućne u more obaveza di se u sve slabijin kružnin valovin gubi na obzorima potriba.
